Urednost je odraz harmonije u emocionalnom svijetu djeteta

U mnogim porodicama svađe izbijaju upravo zbog neurednosti. Međutim, disciplina i red usko su povezani sa emocijama i rezultat su unutarnjeg „reda“. Što više ima konflikata to se i nered povećava. Kako bi dijete postalo uredno i disciplinovano najprije njegov emocionalni svijet mora biti u harmoniji.

 

S druge strane, red je potreba koja se kod djece javlja tačno u određenim periodima. Ukoliko roditelji znaju kada se ta potreba javlja i u tim periodima usmjeravaju dijete, ono bez ikakve poteškoće urednost usvaja kao dio svog načina života.

 

Djeca izražavaju potrebu za redom u tri različita perioda; prvi je u trećoj godini, drugi u desetoj, a treći je nakon puberteta, odnosno u devetnaestoj ili dvadesetoj godini. Međutim, osjećaj za red najlakše se postiže u trećoj godini. Ukoliko pažljivo osmotrimo djecu u tom uzrastu vidimo da se, vođeni unutrašnjom težnjom, trude da postignu određenu vrstu reda. Oni kao prvo nastoje formirati vlastiti prostor. Red je svakako moguće postići ukoliko se dijete ograniči na određeni prostor o kojem je sposobno da se brine. Tako mlađa djeca ulaze pod stol, zatvaraju stranice stola jastucima, stvarajući tako vlastiti prostor. Dok se igraju sa svojim prijateljima crtaju linije i govore rečenice poput: „Ni slučajno nemoj prelaziti ovamo, ovo je moja kuća.“ Ukoliko roditelji ne primijete ili sprječavaju takvo manifestovanje djetetove prirodne potrebe, ono nakon nekog vremena prestaje da pravi kućice ispod stola, ne sakriva se više u ormare, a granice prostora koje je samo ocrtalo prestaje koristiti.

 

Kako bi dijete moglo da održava red, dječija soba ne smije biti zatrpana igračkama. Ma koliko roditelji mislili da čine dobro kada kupuju mnoštvo igračaka, to nije tako. U svakom razvojnom periodu djetetu je sasvim dovoljno da ima tri kvalitetne igračke koje odgovaraju njegovom dobu. Mnoštvo igračaka jedan je od uzroka slabe koncentracije i štetno je za djetetov razvoj. Isto se odnosi i na odijevne predmete. Dovoljno je da dijete ima pet do deset odijevnih kombinacija da bi moglo da održava urednost svog ormara.

 

Dijete se najprije uči da održava manji prostor. Za tu svrhu vrlo su korisni mali tepisi sa ocrtanim cestama za igru. Manja djeca tako s lakoćom mogu vladati prostorom i polako razvijati osjećaj za red. Nerealno je očekivati da dijete od četiri godine slaže gomile igračaka koje su istrešene na pod. Kako bi se kod djeteta razvio osjećaj za red, roditelji trebaju obratiti pažnju na to da kuća u kojoj boravi malo dijete bude jednostavna. To znači da nema previše ukrasa i nagomilanih stvari, te da svaka stvar ima svoje mjesto. Gledajući roditelje kako sve što uzmu vraćaju uvijek na isto mjesto, dijete razvija sposobnost da i samo održava red.

 

Nakon šeste godine, roditelj treba na miran i staložen način podsticati dijete na održavanje urednosti, za šta su vrlo korisni porodični sastanci (o tome smo ranije pisali). U svakom slučaju očekivanja ne trebaju biti prevelika i djetetu treba dati vremena da stekne urednost.

 

Sljedeći period za postizanje reda jeste u desetoj godini. Tada se potreba za održavanjem reda formira uz „borbu za oblikovanje vlastite osobenosti.“ Djevojčice tada žele nositi tašnu kao njihova mama, a dječaci žele imati vlastiti novčanik, baš kao što i otac ima. Jako je bitno zadovoljiti te djetetove potrebe jer na taj način roditelj podržava razvoj njegove ličnosti. Ukoliko u tom periodu dijete ima sobu samo za sebe, to će uveliko doprinijeti njegovom osjećaju za red ali i osjećaju pripadnosti vlastitoj porodici. Međutim, ukoliko u djetetovu sobu bez pitanja ulaze ostali ukućani ili recimo majka u njoj stere veš, kod djeteta se smanjuje sposobnost za postizanje urednosti.

 

Ukoliko roditelji u određenom periodu nisu na adekvatan način postupali i pokazali djetetu načine postizanja urednosti, onda treba čekati sljedeći period u kojem se kod djeteta javlja potreba za redom. Pokušavati postići urednost pritiscima, svađama, ponižavanjem i kažnjavanjem dovodi samo do prividno razvijenog osjećaja za red koji ubrzo nestaje. Takvi postupci upravo kvare djetetov trajni osjećaj za red.

 

Potreba za redom koja se javlja nakon puberteta nije potaknuta unutrašnjiim porivom već potrebom da se ne obruka pred ostalim ljudima. To je red koji dijete održava kako njegovi prijatelji ili gosti ne bi vidjeli pidžamu ili čarape razbacane po sobi.

 

Ukoliko je dijete neuredno, to sigurno nije njegova krivica. Bitno je napomenuti da dijete može biti uredno jedino ukoliko se njegova ličnost poštuje.

 

Izvor: Anadolijska pedagogija